Klima uređaj je sustav koji radi na principu dizalice topline, a koristi se za hlađenje i/ili grijanje unutarnjeg prostora. U hlađenju zrak unutar prostorije predaje svoju toplinu vanjskom zraku i na taj način se hladi, a kod grijanja se koristi toplina vanjskog zraka koja se predaje prostoru.
Kao i svaki uređaj koji radi principom dizalice topline klima uređaj se sastoji od četiri osnovne komponente: kompresor, kondenzator, isparivač i prigušni ventil. Unutar cjevovoda klima uređaja cirkulira radna tvar, najčešće freon, koji omogućava grijanje ili hlađenje. Klima uređaji u najvećem broju slučajeva koriste električnu energiju za rad. Zahvaljujući kompresorskoj tehnologiji i izmjeni topline putem promjene agregatnog stanja radne tvari klima uređaj troše nekoliko puta manje električne energije od učina grijanja ili hlađenja koji ostvaruju.
Split klima uređaj je opcija klima uređaja kod koje je sustav razdvojen u dvije fizičke cjeline – vanjsku i unutrašnju jedinicu koje su povezane cjevovodima. Naziv split klima uređaj dolazi od engleske riječi „split“ koja znači razdvojenu instalaciju.
Mono klima uređaj se sastoji od jedne unutarnje i jedne vanjske jedinice.
Multi klima sustav se sastoji od jedne vanjske jedinice na koju se može spojiti dvije ili više unutarnjih jedinica, ovisno o modelu.
Sve unutrašnje jedinice rade u istom režimu rada (grijanje ili hlađenje).
Dizalica topline ili toplinska pumpa je sustav koji služi prijenosu toplinske energije sadržane u mediju niže temperature na medij više temperature. Upravo iz ovog razloga ovakvi uređaji u nazivu imaju pojam „dizalica“, odnosno „pumpa“. Kod grijanja se toplina oduzima okolišu, pri čemu izvor topline može biti zrak, voda, more ili tlo, a toplina se na suprotnoj strani predaje zraku u prostoru ili sanitarnoj vodi. Česte su i izvedbe kod kojih se toplina unutar dizalice topline predaje posrednom mediju – najčešće tehničkoj vodi, koja potom toplinu predaje boravišnom prostoru. U slučaju obrnutog smjera transporta topline (iz prostora u okoliš) govorimo o procesu hlađenja prostora, iako je princip rada uređaja identičan. Svaka se dizalica topline sastoji od četiri osnovne komponente: kompresor, kondenzator, isparivač i prigušni ventil, a u slučaju korištenja vode kao posrednog medija za prijenos topline u sustavu postoje i elementi pomoću kojih voda grije ili hladi prostor (ventilokonvektori ili Fan Coil uređaji, podna/stropna/zidna grijanja ili hlađenja, radijatori, kompleksniji uređaji sa distribucijom zraka, itd..). Komponente dizalice topline nemogu raditi bez radne tvari koja cirkulira u cjevovodima unutar samoog uređaja. Radna tvar je najčešće freon, iako danas postoje i dizalice topline koje koriste prirodne radne tvari (amonijak, ugljikov dioksid, propan i sl..). Najčešća izvedba dizalice topline koristi zrak na strani okoline, pri čemu se okolišnjem zraku kod grijanja toplina oduzima, odnosno kod hlađenja predaje. Dizalice topline u najvećem broju slučajeva koriste električnu energiju za rad. Zahvaljujući kompresorskoj tehnologiji i izmjeni topline putem promjene agregatnog stanja radne tvari dizalice topline troše nekoliko puta manje električne energije od učina grijanja ili hlađenja koji ostvaruju. Dizalice topline postoje u kompaktnim i razdvojenim („split“) izvedbama. U svakodnevnoj praksi pod pojmom „dizalica topline“ najčešće se podrazumijevaju uređaji „zrak-voda“ ili „voda-voda“, dakle uređaji koji na strani okoline koriste zrak ili vodu, a prostor griju ili hlade putem posrednog medija – tehničke vode, iako su svi klima uređaji bez obzira na izvedbu također dizalice topline.
Klima uređaji su po svojoj izvedbi i principu rada također dizalice topline, budući da služe prijenosu toplinske energije sadržane u mediju niže temperature na medij više temperature (iz okoline u prostor kod grijanja, odnosno iz prostora u okolinu kod hlađenja). Bez obzira na ovu činjenicu u svakodnevnoj se praksi pod pojmom „dizalica topline“ najčešće se podrazumijevaju uređaji „zrak-voda“ ili „voda-voda“, dakle uređaji koji na strani okoline koriste zrak ili vodu, a prostor griju ili hlade putem posrednog medija – tehničke vode i preko vodene izvršne opreme – ventilokonvektora, podnog grijanja i sl... Za razliku od „dizalica topline“ pod pojmom „klima uređaji“ podrazumijevaju se uređaji koji ne koriste vodu kao posredni medij, već se u opremu u prostorima dovodi direktno radna tvar – najčešće freon. Sustavi u praksi izgledaju slično (vanjska jedinica, unutrašnje jedinice,..), no „dizalice topline“ pružaju širi raspon korištenja (grijanje/hlađenje, podno grijanje, grijanje sanitarne vode itd..). Sa druge strane „klima uređaji“ efikasniji su u korištenju, te imaju sofisticiranije i esetski bolje unutrašnje jedinice. Treba napomenuti da složenije varijante „klima uređaja“ u svom kompletu mogu imati i vodeni dio sustava koji je identičan „dizalici topline“.
Za više informacija o odabiru klima uređaja pročitajte naš blog post, a za pomoć pri odabiru odgovarajućeg uređaja, obratite nam se u chat ili putem maila na [email protected].
Javite nam se mailom pa ćemo Vam, ovisno o Vašoj lokaciji, nekoga preporučiti.
Uređaji svih robnih marki koje zastupamo imaju 3 godine jamstva.
Uređaji svih robnih marki koje zastupamo imaju 3 godine jamstva.
Kliknite na link za preuzimanje podataka za montažu.
Ventilokonvektori ili Fan Coil uređaji su unutarnje jedinice sustava dizalice topline, a sastoje se od vodenog izmjenjivača topline, ventilatora i filtera ugrađenih u jedno kućište. Funkcionalno razlikujemo dvocijevne i četverocijevne ventilokonvektore, dok se po tipu razlikuju zidni, kazetni, kanalski i podni, odnosno vidljivi i ugradbeni uređaji. Dvocijevni uređaji priključeni su na jedan par vodenih cjevovoda, te omogućavaju grijanje ili hlađenje, ovisno o režimu rada cijelog sustava. Četverocijevni ventilokonvektori opremljeni su sa dva izmjenjivača topline i priključeni na dva para vodenih cjevovoda te služe grijanju i hlađenju pri čemu korisnik sam odabire režima rada neovisno o radu ostalih ventilokonvektora u sustavu.
Inverterski klima uređaj ima mogućnost kontrole frekvencije napajanja kompresora, čime se omogućuje kontinuirani rad kompresora s različitim brojem okretaja i isporučivanje upravo onolikog toplinskog učina prostoru koliki je potreban za održavanje zadane temperature. Kod indikacije veće potrebe kompresor će raditi na većem broju okretaja, a kod približavanja postavnoj temperaturi ili za vrijeme njenog održavanja na manjem. Na ovaj način nema skokovitog i učestalog uključivanja kompresora koji u bi u pogonu uvijek radio s maksimalnom mogućnošću kao kod uređaja sa on-off regulacijom.
Kliknite na link za preuzimanje podataka za montažu.
Zrak u prostoru u sebi ima sadržanu vodenu paru (vlagu) u vrlo malom ili malom udjelu, radi čega je ona nevidljiva. Međutim, kada je zrak u prostoru u kontaktu s hladnim površinama, vodena para iz zraka na njima kondenzira, što je najlakše uočiti na lošijim ostakljenjima ili na kupaonskim ogledalima. Budući da klima uređaj kod hlađenja unutar unutrašnje jedinice ima hladne površine izmjenjivača topline na njima se također pojavljuje kondenzirana vodena para iz zraka koju najčešće zovemo „kondenzat“. Kondenzat je u režimu hlađenja potrebno kontrolirano odvoditi iz unutrašnje jedinice jer će u protivnom iz nje kapati. Odvedeni kondenzat je zapravo vlaga oduzeta iz zraka, radi čega klima uređaj utječe na smanjenje apsolutne vlažnosti zraka u prostoru. Međutim, budući da su klima uređaji primarno namijenjeni održavanju temperature, njima, osim u specijalnim izvedbama, nije moguće kontrolirati vlažnost zraka već je odvlaživanje samo usputna (dobrodošla) pojava kod hlađenja. U režimu grijanja klima uređaji umanjuju relativnu vlažnost zraka iako ne odvode vlagu iz prostora, kao i svako drugo ogrjevno tijelo koje zagrijava zrak. Radi sofisticarne regulacije isušivanje zraka znatno je manje nego kod konvencionalnih ogrjevnih tijela kao što su radijatori, konvektori i sl.
Klimatizacija je puni tretman zraka u prostoru u funkciji održavanja mikroklimatskih uvjeta. Pod navedenim se podrazumijeva kontrolirano održavanje temperature, ali i vlažnosti zraka te cijelog niza ostalih moguće bitnih parametara: čistoće zraka u prostoru, brzine strujanja zraka u boravišnim zonama, homogene razdiobe temperature i sl. Budući da je za održavanje tempereture zraka u određenim razdobljima potrebno hlađenje zraka, jasno je da je pojam hlađenja samo dio sveobuhvatne potrebe za klimatizacijom. Pojednostavljeno, hlađenjem se kontrolira samo najviša dopuštena temperatura u prostoru, dok se klimatizacijom kontroliraju svi potrebni parametri.
S pretpostavkom sljedećih cijena energenata bez PDV-a:
Električna energija – udio više tarife u dnevnoj potrošnji 80%: 0,91 kn/kWh
Drvni peleti: 2,70 kn/kg
Ekstra lako lož ulje: 7,88 kn/l
UNP: 10,36 kn/kg
Zemni plin: (2,72) – 8,16 kn/m3
cijena koštanja 1 kWh isporučene toplinske energije bez PDV-a, sa uračunatim gubicima izvora topline, za grijanje različitim načinima je:
Dizalica topline: 0,28 kn/kWh
„Obični“ klima uređaj: 0,25 kn/kWh
Centralno grijanje na pelet: 0,59 kn/kWh
Centralno grijanje na ekstra lako lož ulje: 0,85 kn/kWh
Centralno grijanje na zemni plin: (0,29) – 0,87 kn/kWh
Centralno grijanje na UNP: 0,88 kn/kWh
Kliknite na link za preuzimanje podataka za montažu.
Kliknite na link za preuzimanje dokumenta za osnovnu dijagnostiku.
Kliknite na link za preuzimanje podataka za montažu.
Iako je teško generalizirati odgovor, u slučaju iste klase uređaja i istih potreba, ugradnja dizalice topline zahtjeva veću početnu investiciju u odnosu na klasične klima uređaje jer se radi o kompleksnijem sustavu. Klima uređaj u pravilu ima nešto bolju efikasnost jer se kod ovih uređaja radi o direktnoj izmjeni topline između radne tvari i zraka u prostoru, dok se kod dizalice topline topline od radne tvari predaje tehničkoj vodi kao posrednom mediju, a sa vode zraku u prostoru. Upravo radi postojanja vode kao posrednog medija dizalice topline imaju više mogućnosti rada, te osim grijanju i hlađenju prostora mogu služiti i grijanju potrošne tople vode, podnom grijanju i sl.. Kod posebnih izvedbi dizalice topline pružaju i mogućnost korištenja otpadne topline kod hlađenja za besplatno grijanje sanitarne vode.
Klima uređaju mogu grijati i to je, kao i hlađenje, jedna od osnovnih i standardnih funkcija koju imaju. Za razliku od hlađenja kod kojeg ne postoji značajnija razlika u raspoloživom kapacitetu uređaja u ovisnosti o vanjskoj temperaturi, kod grijanja je upravo ovo jedna od bitnih razlika između uređaja različite klase. Također treba uzeti u obzir da klima uređaji istog nazivnog kapaciteta ne mogu jednako grijati kod jednako niskih vanjskih temperatura, odnosno da kod istih vanjskih temperatura nemaju jednaku učinkovitost, što su također značajne razlikovne karakteristike između proizvoda. Klima uređaji u ponudi tvrtke Deltron superiorni su u pogledu svih navedenih karatkteristika. Postoje i klima uređaji specijalne izvedbe koji su namijenjeni isključivo grijanju, kao i oni koji nisu namijenjeni grijanju nego samo cjelogodišnjem hlađenju.
Javite nam se mailom na [email protected].
Vrijednosti COP (za grijanje) i EER (za hlađenje) označavaju energetsku učinkovitost uređaja, a izračunavaju se omjerom dobivenog nominalnog učinka grijanja/hlađenja i potrebne ulazne električne energije. Veća vrijednost označava bolju učinkovitost, pri čemu je potrebno naglasiti da se iskazane vrijednosti odnose na rad uređaja na maksimalnom učinu.
S druge strane, SCOP označava sezonsku energetsku učinkovitost za grijanje, a SEER sezonsku energetsku učinkovitost za hlađenje. SCOP i SEER koeficijenti pokazatelji su energetske učinkovitosti klima uređaja u realnim uvjetima korištenja i uzimaju u obzir učinkovitost u više mjernih točki tijekom cijele godine. Korištenje SCOP i SEER vrijednosti svakako je realnije za procjenu potrošnje jer se maksimalni kapaciteti sustava koriste u relativno malom udjelu radnih sati uređaja.
Subvenciju za nabavku i ugradnju opreme sustava klimatizacije u pravilu je moguće dobiti za dizalice topline zrak – voda, voda – voda i tlo – voda koji imaju status po okoliš manje štetnih načina grijanja i hlađenja.
Iako su i „dizalice topline“ i uređaji koji koriste radnu tvar - najčešće freon, za grijanje i hlađenje bez posrednog medija – vode (tzv. sustavi direktne ekspanzije ili sustavi „zrak-zrak“) obnovljivi izvori energije i energetski vrlo štedljivi, uređajima „zrak-zrak“ subvencije se ne dodjeljuju radi količine i načina distribucije sadržane radne tvari koje se smatra većim rizikom za ispuštanje u atmosferu.
Ovisno o tipu natječaja pri dodjeli subvencija selekcijski kriteriji mogu biti: koeficijenti sezonske energetske učinkovitosti SCOP i/ili SEER (iako se u nekim tehničkim uvjetima objavljenih poziva još uvijek nepotrebno znaju koristiti i koeficijenti COP i EER); štetnost po okoliš iskazana kroz maksimalno dopušteni GWP koeficijent radne tvari koju uređaj koristi i/ili ekvivalente štetne emisije u okoliš iskazane u ekvivalentnim tonama CO2; kapacitet sustava. Pozive za dodjelu subvencija najčešće objavljuje Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU), iako je u nekim slučajevima moguća objava i direktno od nekog od ministarstava i drugih državnih agencije. U pravilu se sve informacije o otvorenim, zatvorenim i planiranim pozivima mogu pronaći na stranicama FZOEU, odnosno ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša ili energetiku. Tvrtka Deltron na svojim web stranicama u pravilu objavljuje ažurirane informacije o otvorenim pozivima.
Razloga za neugodan miris iz klima uređaja u načelu mogu biti dva: biofilm na izmjenjivaču topline unutrašnje jedinice ili povrat mirisa iz sustava kanalizacije kroz odvod kondenzata. U prvom slučaju riječ je o kiselkastom mirisu koji se može pojaviti na ispuhu iz klima uređaja pri početku rada ili kod rada sa postavljenom nešto višom temperaturom hlađenja. U pitanju su mikroorganizmi koji se razvijaju u uvjetima povećane vlažnosti i povoljne temperature, i/ili prljavština nakupljena na dijelovima uređaja preko koji struji zrak. Mikroorganizmi – u pravilu bakterije, plijesni ili gljivice rado egzistiraju na vlažnim i tamnim mjestima, a njihovo postojanje rezultira stvaranjem bio filma na uređaju. Pojava je više neugodna nego opasna, a pravilnim održavanjem moguće je prevenirati. Pravilno održavanje trebalo bi obuhvatiti minimalno predsezonsko, a po potrebi i češće čišćenje filtra, te preporučljivo temeljitije čišćenje i dezinfekciju unutrašnjih jedinica uz upotrebu kemijskih sredstava prije sezone hlađenja. Naime, sezona hlađenja je razdoblje u kojem se ovaj problem u pravilu manifestira radi postojanja kondenzata – dakle vode, na isparivaču unutarnje jedinice. Osim pravilnog održavanja uređaja prevenciji od pojave mirisa može pomoći i rad ventilatora nakon hlađenja koji će pomoći da se osuši isparivač, kao i nabavka uređaja koji ima bolje, namjenske, protubakterijske filtre.
Neugodan miris koji asocira na kanalizaciju može biti posljedica povrata plinova iz kanalizacijskog sustava kroz suhi cjevovod za odvod kondenzata. Ukoliko uređaj ljeti kontinuirano radi ovaj problem ne bi trebao postojati ukoliko je odvod kondenzata izveden pravilno – s vodenim sifonom izvedenim kao dio geometrije cjevovoda ili s ugrađenom tvorničkom protupovratnom napravom (tzv. HL ili slični „sifon“). Zimi su cjevovodi kondenzata suhi, te je moguća pojava ovakvog problema ukoliko je instalacija odvodnje kondenzata pojednostavljeno priključena direktno u sustav fekalne odvodnje objekta.
Učin klima uređaja odabiremo prema stvarnim potrebama objekta za hlađenjem/grijanjem. Postoje mnogi faktori o kojima ovisi odabir snage klima uređaja, prvenstveno to je veličina prostora (bilo da se računa površinom ili volumenom), zatim tip gradnje (postoji li termo fasada, ili je objekt termički neizoliran), geografski položaj objekta (radi li se o primorskom ili kontinentalnom dijelu Hrvatske), orijentacija s obzirom na strane svijeta, neke specifičnosti objekta (npr. postoje li velike ostakljene površine, toplinski mostovi). Kad se svi navedeni faktori uzmu u obzir, tada možemo sa popriličnom sigurnošću utvrditi stvarne toplinske potrebe objekta, te potreban učin klima uređaja koji se u pojednostavljenom prikazu može svesti na sljedeće:
Potrebno je napomenuti da odabir učina podrazumijeva mogućnost zadovoljavajućeg grijanja ili hlađenja prostora, te da su kriteriji u slučaju potrebe za uzimanjem u obzir nekih drugih jednako bitnih parametara (npr. buke pri radu) drugačiji. Također treba znati da će potrošnja pri korištenju primarno ovisiti o načinu korištenja, a ne nužno o veličini odabranog uređaja.
Kod odabira položaja za ugradnju klima uređaja treba obratiti pažnju na nekoliko detalja. Za unutarnje jedinice klima uređaja trebalo bi odabrati adekvatno mjesto u prostoru koje bi zadovoljilo tehničke uvjete za montažu ali i potrebe korisnika. Najčešće se odabire položaj koji je najbliži mjestima koja su termički najopterećenija (u blizini vrata ili prozora), ali treba uzeti u obzir i specifična mjesta u prostoru koja je poželjno izbjeći ukoliko želimo da strujanje hladnog/toplog zraka izravno ne ometa korisnike. Što se tiče ugradnje vanjske jedinice klima uređaja, treba obratiti pozornost na to da se poštuje maksimalna dopuštena duljina instalacije, odnosno visinska razlika između unutarnje i vanjske jedinice, da je smještena na mjesto koje je dostupno za servisiranje, da njezina buka i ispuh ne ometaju korisnike ili njihove susjede. Također ako je ikako moguće potrebno je (a ponekad i obvezujuće – primjer objekti sa konzervatorskom zaštitom, objekti u starim gradskim jezgrama ako postoji lokalni propis ili sl..) izbjegavati uočljivu gradnju na pročeljima objekata. Ne smije se zanemariti ni detalj mogućeg kapanja kondenzata iz vanjske jedinice (zimi radi tehnologije rada uređaja, ljeto ako je kondenzat iz unutrašnje jedinice odveden kroz vanjsku jedinicu što nije rijedak slučaj.
Zrak oko nas u sebi ima sadržane razne plinove, među kojima i vodenu paru. Vodena para je u zraku u „normalnom“ stanju sadržana u dovoljno malom udjelu da bude nevidljiva (za razliku od stanja u kojima je udio značajan i postaje vidljiva – primjer oblaci, magla i sl..), no u slučaju kontakta sa stijenkama niže temperature na njima se počinje pretvarati u kondenziranu vodu. Iz tog će se razloga kod klima uređaja kondenzacija događati na hladnim stijenkama izmjenjivača topline i/ili dijelova uređaja: u grijanju na izmjenjivaču topline vanjske jedinice, a u hlađenju na izmjenjivaču topline unutarnje jedinice. Stvaranje kondenzacije za vrijeme rada klima uređaja je normalna pojava. Kondenzat je u režimu hlađenja potrebno kontrolirano odvoditi iz unutarnje jedinice jer će u protivnom iz nje kapati. Do kapanja vode iz unutarnje jedinice ne smije dolaziti budući da se pri montaži klima uređaja obavezno postavlja i odvod kondenzata. Ako ipak dođe do kapanja vode iz unutarnje jedinice u hlađenju, to može biti zbog manjka freona, anomalije u radu ventilatora, začepljenja odvoda kondenzata, oštećenja kućišta i sl. U slučaju nemogućnosti drugačijeg rješenja kondenzat se iz unutarnje jedinice ponekad odvodi u sabirnu tavu vanjske jedinice. Sabirna tava vanjske jedinice ima mogućnost priključenja na sustav kontrolirane odvodnje, no u praksi se, podrazumijevajući da kapanje iz vanjske jedinice neće smetati, ovaj detalj često zanemaruje. U tom slučaju moguće je kapanje iz vanjske jedinice koje nije indikacija problema u radu uređaja, ali može smetati.
Klima uređaj je sustav koji radi na principu dizalice topline ili toplinske pumpe. Dizalica topline ili toplinska pumpa je sustav koji služi prijenosu toplinske energije sadržane u mediju niže temperature na medij više temperature, pa se upravo iz ovog razloga ovakvi uređaji nazivaju „dizalicama“, odnosno „pumpama“. Kod grijanja se toplina oduzima okolišu, pri čemu izvor topline može biti zrak, voda, more ili tlo, a toplina se na suprotnoj strani predaje zraku u prostoru ili sanitarnoj vodi. U slučaju obrnutog smjera transporta topline (iz prostora u okoliš) govorimo o procesu hlađenja prostora, iako je princip rada uređaja identičan. Da bi dizalica topline ili toplinska pumpa toplinu mogla „podizati“ radi predaje na višoj temperaturi, nužno je postojanje podizača temperature u procesu – kompresora. Pogon kompresora u najvećem je broju slučajeva elektromotorni, a zahvaljujući činjenici da se za rad motora kompresora potroši manje električne energije od toplinske energije koja se u ovom procesu prenese sa jednog mjesta na drugo, klima uređaj troše nekoliko puta manje električne energije od učina grijanja ili hlađenja koji ostvaruju. Činjenica je naizgled paradoksalna ali je fizikalno lako objašnjiva i počiva na energetskoj bilanci promjene agregatnog stanja rashladne radne tvari u uređaju iz plinovitog u tekuće i obrnuto koja je vrlo učinkovita. Nažalost, ovako stvorena multiplicirana energija druge forme nastala iz električne, ne može se u obrnutoj varijanti pretvorbe pretvoriti u više korisne energije nego je potrošeno za rad kompresora (šteta 😊). Ovisno o kvaliteti i tehnologiji klima uređaja govorimo o tri, četiri ili više puta manje potrošene električne energije od ostvarenog nominalnog učina grijanja ili hlađenja uređaja. Ovaj omjer interpretira se kroz koeficijente energetske pretvorbe kod grijanja (COP) ili hlađenja (EER). Kao primjer, klima uređaj s maksimalnim učinkom hlađenja od 3,5 kW i koeficijentom EER=3,5 u uvjetima maksimalnog pogona trošiti će 1 kW električne energije. Treba napomenuti da se koeficijentima COP i EER najčešće opisuje samo jedno rado stanje uređaja, najčešće maksimalno, te da u drugim režimima rada vrijede drugačiji, također povoljni omjeri. Iz navedenog se razloga COP i EER trebaju koristiti kao indikatori klase uređaja, dok se ukupna potrošnja u razdoblju korištenja računa drugačijom metodologijom u kojoj se primjenjuju sezonski koeficijenti SCOP i SEER.
Ukoliko klima uređaj ima opciju Wi-Fi upravljanja, tada se njime može upravljati putem Wi-Fi sučelja i mobilne aplikacije. Svaki proizvođač ima posebnu aplikaciju koja se koristi za Wi-Fi upravljanje, u slučaju uređaja koje distribuira Deltron to su: MELCloud za Mitsubishi Electric te Gree+ za Gree/Azuri.
Klima uređaj se povezuje na Wi-Fi mrežu putem routera (WPS tipka) ili putem hotspot-a. Preduvjeti su da klima uređaj ima ugrađeno Wi-Fi sučelje, te dostupna Wi-Fi mreža.
Mitsubishi Electric koristi MELCloud aplikaciju za daljinsko upravljanje klima uređajima. Povezivanje je moguće preko WPS tipke na routeru, ili putem hotspot-a:
Pritisnite 7 sekundi Mode prekidač na sučelju
Na smartphone-e/tabletu ili nekom drugom uređaju, potražite wifi listu dostupnih mreža i odaberite SSID «ME-XXXXXX», unesite «key» koji je otisnut na Wi-Fi sučelju. Sada je mobilni uređaj povezan sa sučeljem.
Otvorite internetski pretraživač i unesite sljedeći URL: http://192.168.11.1/network
Unesite ili odaberite lokalni router da biste unijeli podatke (SSID i PASSWORD), obično se nalaze na stražnjoj strani routera, potom pritisnite submit.
Pričekajte nekoliko minuta i provjerite LED kako slijedi: LED NET i LED UNIT bljeskaju.
Nakon toga potrebno je provesti postupak registracije preko MELCloud aplikacije ili internetskog preglednika.
S Gree klima uređajem se dobije QR kod koji skenirate da preuzmete Gree + WiFi aplikaciju. Zatim potražite wifi hotspot klima uređaja putem vašeg smart phone-a. Naziv wifi hotspot-a predstavlja posljednjih 8 brojeva mac adrese klima uređaja. Lozinka je 12345678. Otvorite aplikaciju i na zaslonu će se prikazati klima uređaj s kojim ste se upravo povezali. Nakon toga trebate provesti postupak registracije korisnika preko aplikacije.
3D i-see senzor je infracrveni senzor koji mjeri temperaturu na pojedinačnim mjestima u prostoru, te analizira temperaturu prostora u tri dimenzije. Na taj način može procijeniti gdje se točno nalaze osobe u prostoru, te ovisno o tome prilagoditi način rada i ispuh na način da izvore topline (osobe) „pogađa“ ili izbjegava. Radi se o naprednoj karakteristici koju imaju samo Deluxe modeli. Mitsubishi Electric uređaji koji imaju ugrađen 3D I-see senzor su modeli MSZ-LN i MSZ-RW.
Više o 3D I-see senzoru pročitajte u našoj blog objavi
Podno grijanje je sustav koji koristi elemente ugrađene ispod podnih obloga za grijanje prostora iznad poda. Zahvaljujući fizikalnoj prirodi prijenosa toplinske energije toplina se sa poda konvekcijom predaje zraku u prostoru, a njegovo gibanje radi uzgona uslijed više temperature pri podu, osigurava vrlo ravnomjernu temperaturnu razdiobu po visini prostorije i vrlo visoki komfor grijanja bez vidljivih ogrjevnih elemenata i opreme, strujanja zraka i buke. Razdioba topline po visini prostora kod podnog grijanja metabolički je najoptimalnija u odnosu na druge načine grijanja. Ukoliko se pri postavljanju podnog grijanja ispod njegovih elemenata postavi odgovarajuća toplinska izolacija gotovo cijeli toplinski tok završava u prostoru iznad koji se grije čime se ostvaruje vrlo visoka učinkovitost sustava. Danas u praksi postoje dvije vrste podnog grijanja: električno i toplovodno. Kod električnog podnog grijanja govorimo o namjenskom električnom grijaču u formi kabela ili kabela već impregniranog u građevinsku mrežicu ili ploču, za direktno polaganje u pod. Električno podno grijanje je radi manjeg specifičnog učina poželjno postaviti u višoj zoni podnih slojeva. Električno podno grijanje smije se izvoditi isključivo uz korištenje namjenskih elemenata koji garantiraju sigurnost korištenja, pri čemu osobito treba paziti ukoliko se sustav ugrađuje u zonama sa potencijalno vlažnim podovima (kupaonice i sl..). Toplovodno podno grijanje sastoji se od namjenskih cjevovoda, u pravilu bez spojeva u podu, koji se u postavljaju u građevinski estrih, preporučeno po sredini njegove visine. Kroz cjevovode cirkulira ogrjevna voda čija temperatura varira u rasponu 30 - 45 °C u ovisnosti o namjeni prostorije i tipu završne obloge poda. Kod kamenih i keramičkih podova dopušta se nešto više temperatura, dok se temperature kod drvenih podova ili drugih vrsta obloga poda u pravilu ograničavaju na 35 °C. Također, učin se kod boravišnih prostora u pravilu ograničava na 100 W/m2, dok se kod kupaonica dopušta i nešto intenzivnije grijanje. Električno podno grijanje brže je u odzivu i nešto agresivnije i nehomogenijeg efekta po pod, te se u pravilu njegovo postojanje osjeti bosom nogom. Toplovodno podno grijanje osigurava vrlo ravnomjernu razdiobu temperature ispod i na površini poda, koja u pravilu ne prelazi 25-30 °C. Radi činjenice da je temperatura čovjeka viša podovi sa toplovodnim grijanjem ne ostavljaju dojam toplih ploha pri neposrednom dodiru, no u pitanju je privid i vrlo ugodno niskotemperaturno grijanje. Upravo radi niskih temperatura koje toplovodno grijanje treba ono minimalno isušuje zrak u prostoru u odnosu na druge načine grijanja, a u kombinaciji s dizalicama topline ovakvi režimi rada omogućavaju iznimnu štedljivost sustava. Niske temperature su i objašnjenje zašto ovakav princip grijanja nije fizikalno štetan, te zašto ne potencira podizanje prašine u prostoru i sl.. što su neke od glavnih loših karakteristika koje su se u ranijoj praksi pridjeljivale ovim sustavima. Toplovodno podno grijanje može se postavljati i ispod parketa, no tada je potrebna povećana pažnja kod izvođenja i odabira materijala koji moraju odgovarati uputama proizvođača. Bolje dizalice topline koje se sprežu sa sustavima podnog grijanja imaju poseban režim rada koji služi pripremi estriha i inicijalnom zagrijavanju poda prije postavljanja završnih podnih obloga. Potrebno je znati da je sustav toplovodnog podnog grijanja inertan pa je kod njegovog korištenja potrebna pažnja ukoliko je riječ o prostorima s brzim izmjenama potreba za grijanjem i hlađenjem, budući da se zaostale topline iz poda nije moguća brzo „riješiti“.
Radi činjenice da sustav toplovodnog podnog grijanja radi na nižim temperaturama (30 - 45 °C), te da su upravo takve temperature izrazito kompatibilne sa štedljivim režimima rada dizalica topline, porastom primjene dizalica topline i sustavi toplovodnog podnog grijanja učestalo se izvode. Povezivanje sustava toplovodnog podnog grijanja direktno ili posredno, pri čemu u prvom slučaju govorimo o tzv. monoblok, a u drugom o tzv. „split“ izvedbi dizalice topline. Monoblok dizalica topline se sastoji samo od vanjske jedinice i u sebi ima ugrađen hidromodul od kojega nadalje idu vodene cijevi. Dizalica topline u „split“ izvedbi sastoji se od vanjske i unutarnje jedinice koja predstavlja hidromodul, a koje međusobno su povezane freonskim cjevovodima. Od hidromodula nadalje idu vodene cijevi koje su povezane s podnim grijanjem i ostalim elementima sustava (akumulacijski spremnik, prekidni spremnik, pumpe, ventili, etažni razdjelnici podnog grijanja, itd…). Prostorna temperatura podešava se prostornim termostatom nakon čijeg se naloga sustav upućuje po odgovarajućem protokolu. Etažni ormarići podnog grijanja mogu biti u bazičnoj izvedbi s isključivo ručnom armaturom na priključcima pojedinih krugova u podu ili opremljeni više ili manje složenom automatikom i ostalim elementima za ostvarivanje uštede energije i bolju regulaciju protoka. Načini povezivanja sustava podnog grijanja s opremom u ponudi tvrtke Deltron dostupni su u formi hidrauličkih shema na web stranicama tvrtke.
Korištenje podnog grijanja u kombinaciji s klima uređajem moguće je na dva načina: 1.) u formi dva potpuno odvojena sustava, pri čemu se najčešće dizalica topline tipa Mitsubishi Electric - Ecodan, Gree - Versati, Azuri - Vezuri i sl... koristi za podno grijanje i pripremu PTV, a odvojeni klima uređaj za hlađenje; 2.) u tzv. hibridnoj izvedbi koja predstavlja napredniju izvedbu „klima uređaja“ kod koje se na jednu vanjsku jedinicu povezuju freonske unutrašnje jedinice i hidromodul za vodeni dio sustava. Ovakav sustav u ponudi Deltrona postoji kao proizvod Mitsubishi Electric naziva „PUMY + Ecodan“ i kod njega se na vanjsku mini VRF jedinicu spajaju unutrašnje jedinice s direktnom ekspanzijom i hidromodul za podno grijanje i/ili PTV. Na taj je način moguća kombinacija vodenog sustava i klima uređaja, ali uz neka ograničenja. Naime, nije moguća rekuperacija topline, te nisu mogući različiti režimi rada dijelova sustava (dakle nije moguće grijanje podnim grijanjem i istovremeni rad jedne ili više unutrašnjih freonskih jedinica u hlađenju). Također, kod simultanog rada klima uređaja i vodenog dijela sustava voda uvijek ima prioritet, pa će npr. kod grijanja glavni dio kapaciteta biti omogućen zagrijavanju PTV pa podnom grijanju ako je aktivno, a kod hlađenja za vrijeme kratkotrajnog zagrijavanju PTV hlađenje neće biti aktivno. S druge strane dobro odabran ovakav sustav omogućava vrhunski komfor i sve dobre strane obaju instalacija sa samo jednom vanjskom jedinicom.
Komponente dizalice topline ili klima uređaja ne mogu raditi bez radne tvari koja u njima cirkulira, a koja se koristi kao medij za prijenos topline. U praksi se kao radne tvari još uvijek najčešće koriste freoni, iako danas postoje i dizalice topline/klima uređaji koji koriste alternativne – najčešće prirodne radne tvari (amonijak, ugljikov dioksid, propan i sl..). Freoni su općenito kemijski spojevi drugih kemijskih elemenata, a u sustavima s kompresorskim tehnologijama hlađenja intenzivno se koriste radi vrlo dobrih termofizikalnih osobina zahvaljujući kojima, u relativno maloj količini i pri promjeni agregatnog stanja iz tekućeg u plinovito i obrnuto, mogu ostvariti značajne rashladne učine.
Freoni su u počecima bili spojevi klora, fluora i ugljika (CFC), u sljedećoj fazi vodika, klora, fluora i ugljika (HCFC), a nakon početka primjene propisa o zaštiti ozonskog omotača iz freona je uklonjen klor, te su od tada do danas u praksi najčešći freoni kao spojevi vodika, fluora i ugljika (HFC).
Ovisno o kombinaciji navedenih kemijskih elemenata freoni imaju različite kemijske sastave, te ih je radi toga u primjeni veliki broj različitih oznaka. U komercijalnom korištenju uobičajeno se koriste „amerikanizirane“ oznake koje počinju slovom R (refrigerant) koje ne daju direktnu informaciju o kemijskom sastavu. Poznajemo tako R410a, R134a, R407c i sl.
Nakon početka primjene propisa vezanih uz umanjenje stakleničkog efekta i globalnog zatopljenja (u EU od 2015.) u praksi su sve češći freoni s umanjenim udjelom floura koji pripadaju HFC ili novijoj HFO skupini radnih tvari (R32, R454b, R513a i sl.).
Freoni ranijih skupina su pri uobičajenoj primjeni nezapaljivi i netoksični, dok se freoni novije HFO skupine svrstavaju u kategoriju minimalno zapaljivih radnih tvari radi koji je potrebna nešto veća pažnja pri manipulaciji kod većih količina. Faktori rizika u ovisnosti o količini punjenja nalaze se u priručnicima i uputama za ugradnju ovakve opreme.
Štetnost današnjih freona po okoliš iskazuje se tzv. GWP koeficijentom ili potencijalom. Ovaj broj govori koliko je puta 1 kg radne tvari štetniji po atmosferu u odnosu na 1 kg CO2. Osim navedenog kod procjene štetnog potencijala u primjeni je iz GWP-a izvedena vrijednost kojom se sadržana količina radne tvari u pojedinom uređaju iskazuje kao ekvivalentno punjenje u tonama CO2 koje bi, ispušteno u atmosferu polučilo jednako štetan učin.
Iako su radne tvari koji oštećuju ozonski omotač već van uporabe, još uvijek se koriste radne tvari koje imaju utjecaj na efekt staklenika i globalno zatopljenje. Utjecaj stakleničkih plinova na staklenički efekt mjeri se relativnim odnosom štetnosti 1 kg takvog plina ispuštenog u atmosferu i iste ispuštene količine CO2. Ovaj se omjer naziva GWP (Global Warming Potential). Budući da svi freoni još uvijek najčešće korištene HFC skupine imaju relativno visoki GWP, nakon početka primjene propisa vezanih uz umanjenje stakleničkog efekta (u EU od 2015.) u praksi su sve češći freoni s umanjenim udjelom floura koji pripadaju HFC ili HFO skupini radnih tvari koje karakteriziraju znatno manje GWP vrijednosti. Jedan od takvih freona je i freon R32 čiji je GWP=675. Osim manjeg utjecaja na okoliš R32 omogućuje bolji prijenos topline čime je postignuta veća energetska učinkovitost uređaja. Freon R32 najčešće se koristi kao zamjena za freon R410a čiji je GWP=2088 u klima uređajima, iako se pojavljuje i u dizalicama topline.
Prednosti R32 u odnosu na R410A su: niži GWP za 2/3; potrebna manja količina radne tvari za isti efekt; jednokomponentna radna tvar.
Nedostatak R32 u odnosu na R410A je kategorizacija u kategoriju vrlo malo zapaljivih radnih tvari (A2L) za razliku od R410a koji je u kategoriji nezapaljivih radnih tvari (A1).
Klima uređaje fizički smiju ugrađivati samo osobe s položenim stručnim ispitom vezanim uz gospodarenje radnim tvarima u nepokretnim rashladnim i klimatizacijskim uređajima, te dizalicama topline. Navedeni ispit nosi kategoriju službenog državnog stručnog ispita. Uvjerenja o položenom stručnom ispitu izdaje Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja RH, a nakon polaganja stručnog ispita i dobivanja Uvjerenja osoba koja ga je dobila ima status ovlaštenog servisera i evidentira se u bazi dostupnoj na web stranicama Ministarstva.
Preduvjet za polaganje ispita je pohađanje obvezujućeg programa stručnog obrazovanja, a status ovlaštenog servisera održava se uz obvezujuće usavršavanje u ciklusu jednom u pet godina.
Sve informacije o edukaciji, usavršavanju i polaganju ispita dostupne su na stranicama Hrvatske udruge za rashladnu, klima tehniku i dizalice topline (HURKT): www.hurkt.hr
Ugradnja klima uređaja smije biti povjerena samo fizičkoj ili pravnoj osobi (obrt ili tvrtka) koja ima važeće Rješenje za obavljanje djelatnosti dobiveno od istog ili nadležnog Ministarstva. Da bi fizička ili pravna osoba dobila Rješenje jedan od nužnih preduvjeta je da ima barem jednog zaposlenika koji ima položen stručni ispit tj. koji je ovlašteni serviser. Baza fizičkih i pravnih osoba koje imaju Rješenje dostupna je na web stranicama Ministarstva.
Ugradnja klima uređaja od strane ovlaštene tvrtke i servisera nužan je preduvjet za ostvarivanja prava na jamstvo na opremu.
Potrebno je znati da je nadležnim propisom u RH novčana kazna i zabrana obavljanja djelatnosti zapriječena onome tko ugrađuje klima uređaje a nema odgovarajući Rješenje i Uvjerenje, a novčana kazna i onome tko neovlaštenim osobama povjerava navedene poslove.
Kontrolu nad ovim aktivnostima provodi Državni inspektorat RH putem svoje nadležne službe.
